Izbori ili lutkarsko pozorište?

Predsednička kampanja Ronalda Regana uvela je u političko polje termin “totalni marketing”, koji oslikava potpunu marketizaciju političke sfere i komercijalni pristup izbornom procesu. Izbori postaju nezamislivi bez stručno razrađenih strategija kampanja, marketinški osmišljenih izbornih spotova, preplaćenih stručnjaka za komunikaciju i spin-doktora kao glavnih savetnika kandidata. Političari kao dobri glumci igraju uloge koje su im dodeljene na osnovu rezultata istraživanja javnog mnjenja i pokreću teme koje će im doneti najveći broj glasova, dok osetljive teme izbegavaju. U prevodu, izborne kampanje i politički programi se prilagođavaju stavovima i željama građana.

Činjenica je da politička “roba” sve više liči jedna na drugu, a razlika je samo u ambalaži i poziciji koju zauzima na rafu. Sve je više pragmatizma, a manje ideologije jer borba za birače ne trpi ekstremne stavove ka “levici” ili “desnici”. Marketinško “ubistvo” politike dovelo je do toga da izbori podsećaju na pozorište gde glumci govore ono što im piše u scenariju. Ili je pozorište ipak lutkarsko, pa drugi čak i govore kroz njih dok ih veštim pokretima ruke pokreću na sceni.

Sofisticirani psihografski metodi kojima se utvrđuju želje birača do te mere su razvijeni na Zapadu da su obesmislili izbore. Svakom biraču se pristupa individualno i nudi politička “roba” baš skrojena po njegovoj meri. Ovi metodi su dovedeni do savršenstva tokom kampanje za Brexit i Trampove predsedničke kandidature. Milioni su uloženi u softver koji traga za vašim osećanjima i afinitetima na društvenim mrežama. Ako volite lov, Tramp će vam biti ponuđen kroz njegovu ideju za smanjenje poreza na lovačku opremu. Ako ste protivnik abortusa, iskakaće vam njegove izjave o protivljenju tom činu. Ako ste “lajkovali” neku stranicu gde se propagira anti-imigraciona politika, Trampa će vam servirati kao graditelja zida prema Meksiku.

Ali šta je sa Srbijom? Da li smo i mi zakoračili u eru “totalnog marketinga”? Osim što Srbija predstavlja raj za eksperte koji nude svoje usluge na tržištu (malo malo pa izbori), evidentna je penetracija marketinškog pristupa politici, posebno u vreme izbora. Boris Tadić je još 2004. godine unajmio izraelsku kompaniju za politički marketing da rukovodi njegovom predsedničkom kampanjom. Isti ti Izraelci danas vode kampanje SNS-u i Aleksandru Vučiću. Jeremić se na predsedničkim izborima okušao sa američkom firmom “Džejmtaun asosiejts”, dok su siromašniji kandidati u tu svrhu unajmljivali domaće eksperte. Manje-više svi politički igrači u Srbiji, shvatili  su da neće biti u igri ukoliko ne potraže pomoć stručnjaka za pobedu na izborima.

Dok se približavaju gradski izbori u Beogradu, glavno pitanje za političare je ko će rukovoditi njihovim izbornim kampanjama. Slično kao u fudbalu, transfer u protivnički tabor je normalna pojava. Bitno je ko više plati. Ali i jeftini napadač može da bude bolji strelac od onog najskupljeg. To je shvatio Vuk Jeremić nakon utrošenih stotina hiljada evra na skupe strane spin-doktore.

Ipak, pitanje koje postavljaju građani Srbije jeste da li ima mesta za kreiranje stvarne politike ili isključivo glasaju za ono što žele da čuju? Usudiću se da dam pozitivan odgovor na ovo pitanje. Ima mesta, ali tek nakon što se završe izbori. Tada na scenu stupa real-politika, a ne bajke.  Što bi rekao Vinston Čerčil: “Najviše se laže u ljubavi, lovu i predizbornoj kampanji”. Rekao bih, najviše u kampanji.

Bogdan Stojanović